U jeku rasprave o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, dok javnost i medijski prostor zapljuskuju jeftini spinovi s naglašenim ideološkim obilježjima, iz fokusa je potpuno nestalo ključno pitanje spora, tko ima pravo i tko je pozvan predlagati sadržaj obrazovnog sustava u jednoj zemlji? Zapravo, ministar Jovanović je vješto iskoristio mantru o sekularnoj državi i odmaku od srednjovjekovnog pogleda na svijet kako bi potpuno istisnuo utjecaj Katoličke crkve iz obrazovnog i odgojnog sustava.
Ministar je, pozivajući se na izborni legitimitet vladajuće garniture upozorio kako Crkvi nije mjesto u školama te kako je kreiranje obrazovnog sadržaja u nadležnosti svjetovne vlasti. Međutim, ministar je, pretjerano se pozivajući na izborni legitimitet, postao žrtva vlastitih izjava. Pitanje zdravstvenog odgoja ne spada u domenu raspodjele proračunskih sredstava ili infrastrukturne politike jednog resora vlade, već zadire u civilizacijske i svjetonazorske temelje jednog naroda.
Kod ovakvih pitanja potrebna je šira društvena rasprava svojstvena demokratskim društvima, a pritom su pozvane sve strukture društva da iznesu svoje mišljenje o problemu. Uzmemo li kao relevantne podatke kako je Kukuriku koalicija na proteklim parlamentarnim izborima dobila svega 26 posto povjerenja svih birača u Republici Hrvatskoj, dok se prema posljednjem popisu stanovništva katolicima u Hrvatskoj izjasnilo preko 86 posto ukupnog stanovništva, stvari dobivaju pomalo drugačiju dimenziju. Demokratski parlamentarni sustav koncipiran je tako da i sa 26 posto podrške birača Jovanović, kao jastreb Kukuriku koalicije, ima mandat provoditi obrazovnu politiku ministarstva, ali ga brojka od 86 posto katolika u RH spriječava da preko noći mijenja civilizacijske i svjetonazorske poglede naroda. Nepoznavanje temeljnih načela demokratskog sustava, u kojem je svaka društvena skupina pozvana iznijeti svoj stav o društvenom problemu, nije odlika samo ministra Jovanovića već cjelokupne Kukuriku koalicije koja ne trpi demokratske primjedbe i demokratski dijalog.
Talibanizacija obrazovnog sustava u kojoj manjina od 26 posto stanovništva, bez rasprave nameće svjetonazor većini, jasan je indikator niskih demokratskih standarda mlade hrvatske demokracije. Jovanovićevi stavovi i izjave, na tragu kulturne revolucije, recidiv su komunističke ere u kojem je partija, ne obazirući se na tradiciju, želje i potrebe naroda, provodila marksističku doktrinu. Jedina razlika između partijske doktrine i Jovanovićeve sadašnje prakse je pokušaj kamufliranja partijskih svjetonazora u sekularne i liberalne stavove i trendove globalističkog društva.
Međutim, hrvatski narod je početkom devedesetih raskrstio sa sustavom u kojem se nije vodilo računa o stavovima i potrebama pojedinca, interesima društvenih skupina te povijesti i tradiciji naroda. Dvadeset godina stvaramo društvo u kojem bi standard trebao biti demokratski dijalog, u takvom društvu suvišni su veliki reformatori tipa Jovanovića. Kao ministar u Republici Hrvatskoj Jovanović bi trebao znati da upravlja resorom kojem je temelje dala Crkva, koja je očuvala jezik, razvila i njegovala književnost, pismenost, stvorila sveučilišta i akademiju. Zbog tradicije, neraskidive povezanosti obrazovnog sustava i Crkve u Republici Hrvatskoj, Jovanoviću elementarna pristojnost nalaže da bar sasluša stavove Kaptola. U protivnom, Jovanović i vlada kojoj pripada mogao bi u povijesti zaslužiti mjesto pored predvodnika mađarizacije, germanizacije i talijanizacije obrazovnog sustava, jer upravo su oni na isti način nametali Hrvatima svoj jezik, kulturu i svjetonazor. Njih smo preživjeli, preživjet ćemo i Jovanovića.
bivši ministar znanosti i obrazovanja,
Željko Primorac