Ministar Željko Jovanović proziva zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića, katoličke udruge i cijelu crkvenu zajednicu za manipulacije i «laži» (ministar se često služi tom riječju). Mislim da se ministar Jovanović izlaže opasnosti ponavljanja grješaka svojih davnih i ne tako davnih prethodnika.
Prvi ministar prosvjete u Kraljevini SHS, Svetozar Pribićević, naredbom od 4. listopada 1920. pokušao je uvesti u sve škole, uz sokolsku tjelovježbu, i odgoj u sokolskom duhu. Katoličke organizacije odmah su uvidjele da se katolicima želi nametnuti ideologija koja je protivna katoličkome svjetonazoru te su slale memorandume na relevantne državne ustanove, pozivajući i Biskupsku konferenciju da reagira. Biskupi su upozorili tadašnje vlasti da ne izazivaju “kulturni boj” s katolicima. Bilo je to, dakle, prije gotovo stotinu godina, ali je situacija bila gotovo na dlaku ista kao i u slučaju Jovanovićeva pokušaja nametanja svjetonazora preko naoko neutralnoga zdravstvenog kurikuluma.
Nakon uvođenja kraljeve diktature, ponovno je zakon o školstvu postao kamen spoticanja u odnosima između države i Katoličke crkve. I ponovno su katoličke organizacije prosvjedovale, što je ponukalo i crkvenu hijerarhiju na reakciju. Središnji katolički narodni savez u predstavci kralju u svibnju 1929. upozorio je kako se zakonom narušava vjerska trpeljivost i ravnopravnost te izaziva idejno sučeljenje katolika s nametanjem neprihvatljive ideologije. Takva stajališta 20. veljače 1930. poduprla je i Biskupska konferencija “Korizmenom poslanicom o kršćanskom odgoju mladeži”.
Ukratko, Crkva je uvijek bila osjetljiva na odgoj mladeži u pitanjima svjetonazora i morala. U tim područjima nastojala je zaštititi svoju autonomiju i protivila se svakom nasilnom nametanju svjetonazora koje je procjenjivala protivnima svome poimanju čovjeka. To je po cijenu žrtava branila i pred totalitarnim komunističkim režimom. Želi li ministar Jovanović da ga se izjednačava s Pribićevićem, generalom Petrom Živkovićem ili možda nekim ministrom iz komunističkoga razdoblja? Retorika kojoj je sklon izaziva sumnje da je sklon i diktatorskim rješenjima. Ipak treba vjerovati da je Jovanović dovoljno mudar da uči iz povijesti.
Osim toga, ministar je neuvjerljiv kad umanjuje značenje bibliografije priložene kurikulumu za zdravstveni odgoj. U bilo kojem znanstvenom radu popis literature obično znači da je autor crpio neke svoje zaključke iz te literature ili da sugerira čitatelju da na toj literaturi može proširiti svoje znanje. To je funkcija i literature priložene uz kurikulum za zdravstveni odgoj.
Naknadno ograđivanje od navedene literature može značiti da ministar i gospodin Vinko Filipović, predstavnik Agencije koja je (potajno) organizirala izradbu kurikuluma, poručuju ili da povjerenstvo za izradu kurikuluma ne treba uzimati ozbiljno ili da oni sami ne ili da oni sami ne znaju koja je funkcija pozivanja na literaturu pozivanja na literaturu. Roditelji i udruge, s druge strane, ne čine ništa «lažno» kad izdvajaju citate iz literature koja je priložena uz kurikulum zdravstenoga odgoja.
prof. dr. Jure Krišto
www.hrsvijet.net