Poznajući anatomiju i stare prakse razapinjanja, lako se mogu rekonstruirati vjerojatni medicinski aspekti ovog načina spore egzekucije. Krajnja namjera svake rane je da proizvede jaku agoniju, a mogući uzroci smrti su bili brojni.
Bičevanje prije razapinjanja je služilo tome da se osuđenog čovjeka oslabi, a ako je izgubio dosta krvi to bi dodatno izazvalo ortostatičnu hipotenziju ili čak hipovolemični šok.Kada bi žrtva bila gurnuta na tlo u položaju na leđima, u pripremanju za pribijanje ruku na križ, njegove bi se rane od bičevanja opet otvorile te bile zatrovane prljavštinom.Svaki udisaj je bio također jako bolan jer bi se onda rane od bičevanja trljale o drvo križa. Usljed svega toga gubitak krvi iz leđa se vjerojatno nastavio tijekom cijelog mučenja razapinjanjem.
Sa rukama raširenim ali ne i rastegnutim, zglobovi bi bili pribijeni na drvo križa.To pokazuje da ligamenti i kosti zgloba mogu držati težinu tijela što dlanovi ne bi mogli.Iako čavao na bilo kojem mjestu zgloba može proći između kostiju i time ne prouzročiti lomove, vjerojatno je da je ova rana bila jako velika. Nadalje, zabijeni čavao bi slomio ili rasjekao dosta veliki dio senzomotoričkih središnjih živaca.
Stimulirani živac bi proizvodio jake vrućinom ispunjene bolove u obje ruke.Iako rasječeni središnji živac rezultira paralizom dijela ruke, ishemijom rane, nabijanje raznih ligamenata sa željeznim klinom može rezultirati grčem.
Disanje tijekom razapinjanja. Udisaj. Sa produženim laktovima i izmještenim ramenima, mišići koji se koriste pri disanju su pasivno rastegnuti a grudni koš se proširio. Izdisaj. Sa savijenim laktovima a ramenima približenim i sa težinom tijela na pribijenim stopalima, izdisaj je aktivan a ne pasivan proces. Slamanje nogu ispod koljena stavlja teret izdisaja na mišiće ramena i ruka i uskoro rezulizira iscrpljivanjem, asphyxia.
Obično su stopala fiksirana na prednju stranu drveta sa željeznim klinovima koju su se probijali kroz prvi ili drugi međumetatarsalni prostor, na distalni dio zgloba. Vjerojatno su čavlima bili povrijeđeni duboki peronealni živac i ogranci središnjih i lateralnih živaca. Iako je žrtva bičevanjem izgubila znatne količine krvi, razapinjanje je također bio proces koji nije uključivao veliki gubitak krvi, jer ni jedna od glavnih arterija, osim možda dubokog plantarnog luka nije bila zahvaćena pribijanjem.
Glavni patofiziološki učinak razapinjanja, osim boli, je bila smetnja normalnom disanju, posebice izdisaju.Težina tijela koje vuku ratsegnute ruke i ramena fiksira interkostalne mišiće u stanje udisaja i time spriječava pasivni izdisaj. Prema tome, izdisaj je bio dijafragmatičan, a disanje plitko. Najvjerojatnije ovakvo disanje nije bilo dovoljno, tako da je gušenje brzo nastupilo. Napadaj grčeva mišića ili kontrakcija, usljed iscrpljenosti i hiperkarbije ometa disanje još više.
Izdisaj zahtijeva podizanje tijela odgurivanjem na noge, savijanje laktova i privlačenje ramena .Međutim, ovaj napor stavlja svu težinu tijela na tarsalne kosti i proizvodi goruće bolove.
Privlačenje ramena uzrokuje rotaciju zglobova oko željeznih čavala i uzrokuje jaku bol oko oštećenih središnjih živaca. Podizanje tijela također još više nadražuje izbičevana leđa koja se trljaju od drvo križa.Grčevi u mišićima, parestezija raširenih i podignutih ruku samo još više pridonose mučnoj neugodi. Usljed svega navedenog svaki pokušaj disanja postaje aginizirajući i vodi ka mogućoj asphyxiji.
Pravi uzrok smrti na križu je praćen mnogobrojnim i različitim faktorima, ali dva najvjerojatnija uzroka su hipovolemični šok i gušenje.Drugi faktori uključuju dehidraciju, aritmiju usljed stresa, i prestanak rada srca sa brzom akumulacijom i vjerojatno mnogobrojnim izljevima. Ako se pristupi lomljenju kostiju na križu (lomljenje noga ispod koljena) dolazi do smrti gušenjem unutar nekoliko minuta ..
Smrt razapinjanjem je u svakom smislu bila pravo mučenje, EXCRUTTIATING (latinska riječ koja znači sa križa ili iz križa)
Isusovo raspeće
Nakon bičevanja i ruganja u oko 9 sati prijepodne, rimski vojnici su na Isusa navukli odjeću, te Njega i dva razbojnika odveli na razapinjanje. Isus je očigledno bio tako oslabljen jakim bičevanjem da nije mogao nositi križ od Pretorija do mjesta raspeća, što iznosi nekih 600 do 650 metara. Šimun Cirenac je bio prisiljen nositi Isusov križ, te je procesija nastavila svoj put na Golgotu (Kalvariju) na mjesto razapinjanja.
Na ovom su mjestu Isusu sikinuli odjeću, sve osim lanenog pokrivača, te time ponovno povrijedili rane od bičevanja.Tada su mu ponudili mješavinu pića, vino sa žuči, ali nakon što je okusio odbio je popiti.Nakon toga su razapeli Isusa i dvojicu razbojnika. Iako se u Evanđeljima vidi da su čavli bili probijeni kroz ruke, to se ne poklapa sa arheološkim dokazima koji ukazuju na rane na zglobovima, no u tom dobu je smatrano da je zglob dio šake.
Natpis je bio postavljen iznad Isusove glave. Nije poznato je li Isus bio razapet na Tau križu ili latinskom križu.. arheološka otkrića idu u prilog Tau križu,dok rana tradicija kaže da se radilo o latinskom križu. Činjenica da su Isusu ponudili ocat sa spužve koju su stavili na izopovu trsku (dugu oko 2o ili 50 cm) podržava vjerovanje da je Isus bio razapet na kratkom križu.
Vojnici i masa civila su se podrugivali Isusu tijekom procesa razapinjanja, a vojnici su bacili kocku za njegovu odjeću. Krist je sedam puta progovorio sa križa. S obzirom da je govorio tijekom izdisaja, ovi kratki, sažeti izgovori su morali biti posebno teški i bolni. U oko 3 sata poslijepodne toga petka, Isus je zavapio jakom glasom, pognuo svoju glavu i umro.Rimski vojnici i promatrači su prepoznali trenutak smrti.
S obzirom da Židovi nisu željeli da tijela ostanu na križevima nakon zalaska sunca, zbog Sabata, zamolili su Poncija Pilata da naredi požurivanje smrti trojice razapetih ljudi. Vojnici su slomili noge dvojici razbojnika, ali kada su došli do Isusa i vidjeli da je već mrtav, nisu mu slomili noge.Jedan od vojnika je proboo Njegov bok, vjerojatno sa pješadijskim kopljem, te time izazvao izljev krvi i vode. Kasnije toga istog dana, Isusovo tijelo je skinuto sa križa i položeno u grob…