..težina Isusovog služenja (to je, putovanje pješice po cijeloj Palestini) isključivalo je postojanje svake veće fizičke bolesti ili slabosti…Prema tome, razumno je pretpostaviti da je Isus bio u dobroj fizičkoj kondiciji prije njegova dolaska u Getsemani..
..no međutim, tijekom 12 sati (između 9 poslije podne u četvrtak i 9 prije podne u petak propatio je veliki emocionalni stres (evidentan u znojenju krvavim znojem), ostavljenošću od svoji najbližih prijatelja (učenici), i fizičkih udaraca (nakon židovskog suđenja).
..također tijekom traumatične i neprospavane noći morao je pješačiti preko 4 km na različitih suđenja.. ovi fizički i emocionalni učinci možda su doveli do djelomične ranjivosti suprotno hemodinamičnim učincima bičevanja..
BIČEVANJE!!
Lijevo kratki bič (flagrum) sa olovnim kuglama i ovčijim kostima svezanim na kožnim kaišima. U sredini lijevo, razodjenuta žrtva vezana za gredu za bičevanje. Duboke raskomadane brazgotine su vjerojatno povezane sa značajnim gubitkom krvi. Sredina desno, pogled odozgor, pokazuje položaj onog koji bičuje. Desno, prikazuje smijer rana.
Praksa bičevanja
Bičevanje je bio legalan uvod u svaku rimsku egzekuciju i samo žene, rimski senatori i vojnici (osim u slučaju dezertiranja) su bili izuzeti. Najčešće korišteni instrument za bičevanje bio je kratki bič (flagellum) sa nekoliko samostalnih povezanih kožnih remena, na koje su male metalne kugle ili oštri djelovi ovčijih kostiju bili vezani u razmacima.Povremeno su korišteni i duži bičevi.
Za bičevanje, čovjek je bio razodjeven i njegove ruke bile su vezane za gredu u okomitom položaju. Leđa, stražnjica i noge bili su bičevani od 1 ili 2 vojnika (lictors) odjednom ili od jednog po jednog (izmjenični položaj). Surovost bičevanja ovisila je o rasporedu liktora i bila je usmjerena da oslabi žrtvu i dovede u stanje blizu kolapsa i smrti. Nakon bičevanja, vojnici su obično ismijavali svoju žrtvu.
Medicinski aspekt bičevanja
Nakon što su rimski vojnici naizmjenično udarali po žrtvinim leđima punom snagom, metalne kugle uzrokovale su duboke ozljede, a njihovi kožni kaiši i ovčije kosti zabijali bi se u kožu i otkidali tkivo. Onda kad bi se nastavilo bičevanje, daljnje komadanje dovelo bi do rastrganosti donjih skeletnih mišića što bi dovelo do treperenja remenja biča po krvavom mesu. Bol i gubitak krvi dovodili su do šoka krvotok. Razina gubitka krvi određivala je koliko dugo će žrtva preživjeti na križu.
Bičevanje Isusovo
Kod Pretorija, Isus je bio nekoliko puta bičevan (Iako o tom da je nekoliko puta bio bičevan nije diskutirano u 4 evanđelja, uključeno je u jednu od poslanica (1 Pet 2,24). Detaljna studija riječi jednog drevnog grčkog teksta o ovomu upućuje da je bičevanje Isusa bilo jako grubo. Nije poznato da li je broj udaraca bio limitiran na 39, kako je definirano židovskim zakonom.
Rimski vojnici, zabavljali su se tim da je ovaj slabi čovjek tvrdio za sebe da je kralj, počeli su ga ismijavati stavljajući mu o ogrtač preko ramena, kruneći ga trnovom krunom i stavljajući mu trsku u desnu ruku umjsto žezla. Zatim su Ga pljuvali, i po glavi ga udarali trskama. Štoviše kad su mu skidali ogrtač vjerojatno su ponovno otvorili Njegove rane od bičevanja.
Grubo bičevanje, s intenzivnom boli i popriličnim gubitkom krvi vjerojatno su doveli Isusa do stanja šoka. Također hemadidroza je učinila njegovu kožu poprilično nježnom i osjetljivom. Fizička u mentalna zlostavljanja od Židova i Rimljana, kao i nedostatak hrane, vode i sna također su doprinjeli njegovom slabom stanju. Zato je i prije razapinjanja Isusovo fizičko stanje bilo u najmanju ruku ozbiljno, a vjerojatnije kritično..