Ako me netko upita kome vjerujem, i kome sam povjerio korake svoje, što ću mu odgovoriti?!
Radije neka sluti iz mojih koraka i neka čita u mojem pogledu. Znam da drugačije istinu ne može saznati!
No, ne znam koliko sam kriv ako se Onaj kome vjerujem ne otkriva po mojem biću?! Znam sigurno, ako bi netko mogao zaviriti u ovo srce – tamo bi Istinu pronašao. Ni meni nije uvijek dano sići u njegova prostranstva. A tako bih volio…
Srce…
Maleni kutak u kojem Svevišnji prebiva… I u kojem se začinje sve zlo… Koje li suprotnosti?!
Svejedno, Gospodine moj, hvala Ti za ovo srce, ljudsko srce, koje ipak više ljubi nego li proklinje, koje je spremno više darivati a manje zgrtati sebi… A znamo i Ti i ja da to uvijek nije jednostavno. Samo smo ljudi?!
Ti koji u meni prebivaš, i koji naslanjaš svoju glavu na ovaj kamen, preobrazi “stijenu u izvor vodeni”. Neka se po ovom krhkom biću otkrije Tvoja slava; neka Ti budeš otkriven u onom koji Tebi vjeruje i koji Tebe traži; neka Tvoje lice zasja u mojem pogledu…
A srce?! U njega pohrani sjeme… Neću Ti reći koje! Ti sam poželi plod kojeg bi volio jednog divnog jutra (ili noći?!) ubrati…
Autor nepoznat