Kuhano vino, kobasice, mnoštvo blještavila i lampica, na pozornici stoji neki debeli bradati Djed u crvenom kostimu i njegov sob Rudolf, mnoštvo upitnih božićnih ponuda, blagdanskih sniženja… Tako nekako na središnjem zagrebačkom trgu (i okolici) izgleda „Advent u Zagrebu“, a advent ili došašće je, kao što znamo, priprava za kršćansku svetkovinu Rođenja Gospodinova.
Sveti Augustin u svojoj teoriji o znakovima razlikuje prirodne znakove – koji nehotice omogućavaju prepoznavanje stvari (npr. dim ukazuje na vatru) i umjetne, odnosno konvencionalne znakove – koji na hotimičan način (u)kazuju (na) nešto ili omogućavaju raspoznavanje nečega (tako naše kimanje glavom znači da nešto potvrđujemo). Drugim riječima, znakovi su govor, doduše neverbalni, ali nam ipak nešto komuniciraju. Tako je vrijeme došašća u gradu, po medijima i općenito u našoj okolini puno određenih znakova, govora i komunikacije. Složit ćemo se da svaki govor ne mora nužno biti istinit. Tako, ako se ja vozim automobilom i u blizini se nalazi provalija, a naiđem na znak koji govori da je tu pruga, očito taj znak nešto krivo komunicira i ne poklapa se sa stvarnošću. I naša je okolina u mnogome, naročito u vremenu došašća, prepuna lažnog govora, krivih simbola te dvosmislenih i nejasnih znakova. Da se razumijemo, nije nikakvo zlo u vremenu došašća popiti kuhano vino ili pojesti koju kobasicu na glavnom zagrebačkom trgu, ali su prisutni mnogi znakovi za koje ne možemo utvrditi u čijoj su oni funkciji.
Kao vjernici barem smo na informativnoj razini svjesni što je Božić, ali nas mentalitet praktično može povući i potpuno nam odvratiti pažnju od onog bitnog. Gore spomenuti umjetni ili konvencionalni znakovi su oni koji na hotimičan način nešto govore, dakle svjesno. Ako je tome tako, onda postoji netko tko nam svjesno nešto krivo, lažno komunicira. Znak je onaj koji ne upućuje na sebe, nego pokazuje iznad sebe. Kao kad na semaforu imamo crveno svjetlo. Nije tu crveno svjetlo radi crvenog svjetla, nego zato da nam kaže da sada moramo stati, jer drugi automobili prolaze. Nailazimo na takve situacije u kojima se instrumentalizira neki element, znak Božića i onda ne upućuje na onu zbilju iznad sebe, na ono što bi trebao ukazivati, nego na nešto drugo.
Dijete u sjeni Djeda
Tako je jedan od glavnih simbola Božića diljem svijeta postao (uz dužno poštovanje prema njemu) već spomenuti debeli starac s velikom bradom, crvenim kostimom i često Coca-Colom u ruci kojeg vuče njegov sob Rudolf na saonicama te se uvlači po noći u dimnjake i nosi djeci poklone. Sve to može biti simpatično, ali opet se radi o krivoj komunikaciji, lažnom znaku koji nas upućuje na ne-znam-koju stvarnost. On je u biti falsificiran lik svetog Nikole. Tako smo fino uzeli blagdan Rođenja Gospodina našega Isusa Krista, ali smo ga lišili njegova vlastitog smisla i temelja jer smo izbacili Isusa iz Božića, zatim smo uzeli jednog sveca, svetog Nikolu, mitru mu modificirali u nekakvu duguljastu kapu, sekularizirali ga i dodali mu Rudija. Dijete je ostalo u sjeni Djeda, a Božić nije blagdan Djeda nego Djeteta. Djede, vrati nam Dijete! Ono je naš istinski dar za Božić.
Kada podvučemo crtu, dobijemo kršćanski blagdan lišen kršćanstva. Od svega nam je ostalo samo ime – Božić (dakle mali Bog, a to je dijete Isus) – potpuno ispražnjeno od svog sadržaja, a znamo susresti i tendencije gdje piše „sretni blagdani“ umjesto „sretan Božić“ tako da i onaj relikt koji je ostao od Božića, a to je ime, bude potpuno dokinut. Imamo dakle Božić bez Božića. Osakatili smo ga i istrgli mu svaku kršćansku oznaku. „Sretni blagdani!“ Koji su to blagdani?! Ovo sve može zvučati odveć radikalno, ali što onda praktično mi to slavimo za Božić? Ako malo analiziramo situaciju, možemo zaključiti da se nalazimo u jednom velikom prometnom košmaru, prometnom čepu. Imamo mnoštvo znakova koji nas upućuju ni-sami-ne-znaju-kamo, niti imaju veze sa stvarnošću koju bi trebali označavati. Kao da se nalazimo na raskrižju gdje nam je obojici istovremeno crveno (ili zeleno), gdje stoje dva prometna policajca koji, svaki prema vlastitom nahođenju, daju vozačima ni-sami-ne-znaju-kakve upute, imamo znak za skretanje lijevo na skretanju gdje postoji mogućnost ići samo desno… Doduše, nisu svi znakovi Božića pogrešni, ali imamo jednu opću konfuziju, jer neki nas zaista upućuju na Božić i njegovu srž, dočim nas drugi u najmanju ruku zbunjuju.
Autentični znak
Da stvari ne bi ispale samo crne, odnosno čaša poluprazna, naravno da je čaša i na pola puna, tj. možemo i optimistično gledati na mnoštvo lijepih događaja kojima smo svjedoci za vrijeme došašća i Božića. Ponajprije ima puno iskrenih vjernika koji dubinski gledaju i doživljavaju smisao Božića, po župama i šire se skupljaju sredstva za one u potrebi, organiziraju se mnoge plemenite akcije. S te druge strane poruka Božića zaista dopire do srdaca.
Događaj Rođenja Gospodinova, dakle njegova Utjelovljenja i rađanja kao malog bespomoćnog djeteta jedna je od najdubljih istina koja nas se bezuvjetno tiče. On je postao čovjekom, preuzeo tijelo i tako se solidarizirao sa svakim od nas. Sada taj događaj ostaje otvoren u našim životima, jer kako se on s nama solidarizirao u našem čovještvu, mi bismo se trebali s njime „solidarizirati“ u njegovu božanstvu, odnosno našim tijelom živjeti njegovo Utjelovljenje. Tu je ona dubina Božića u koju zasigurno nikada do kraja ne možemo unići, ali možemo unilaziti. Zato bi bilo dobro kroz vrijeme došašća i Božićnih blagdana odvojiti si dnevno barem petnaestak minuta za molitvu i razmatranje o ovom velikom Otajstvu kako bismo se izvukli iz sveopćeg meteža medijsko-marketinške propagande po kojoj već u došašću živimo Božić prije Božića i u kojoj (često) živimo sam Božić bez Božića.
Lijepo je zato provesti Božić u krugu najmilijih, toplom obiteljskom ozračju (jer to je i obiteljski blagdan), uz obiteljski stol i prigodne pjesme, ali nikad ne zaboravljajući ono Dijete za koje nije bilo mjesta ni u svratištu, a radi kojeg smo se i okupili oko blagdanskog stola. Vraćajmo stalno Božiću njegov temeljni smisao i dostojanstvo, prije svega u nama samima i po nama samima. Kada se On rodi u nama i po nama bit ćemo autentični znak, istinski govor i prava komunikacija onog što Božić donosi za nas.
Autor: Josip Mudronja