Dva aspekta Isusove smrti bila su izvor velike kontroverze, a to su, priroda njegove rane na boku i razlog njegove smrti nakon samo nekoliko sati raspeća na križu. Ivanovo Evanđelje opisuje probadanje Isusova boka i iznenadno istjecanje bujice krvi i vode. Neki autori ovaj fenomen istjecanja bujice vode interpretiraju kao trbušnu tekućinu ili kao urin nastalu probijanjem trbušne šupljine ili mjehura. No grčka riječ plvrakoju evanđelist Ivan koristi jasno literarno označava i upućuje da se radi o rebrima. S toga, se čini da je rana nastala u predjelu grudnog koša i poprilično udaljena od trbušne šupljine.
Iako nije precizno naglašeno u Ivanovom Evanđelju, obično su se ovakve rane zadavale u desni bok.. Polazeći od ove činjenice i činjenice da je iz rane navrla bujica krvi čini se da je probadanjem probijena debela desna arterija koja ili vena što je dovelo do prsnuća manjih okolnih vena i kontrakcije lijeve vene. No međutim, nikad nećemo sa sigurnošću biti sigurni na kojoj strani tijela je probodena rana iako se čini da je veća vjerojatnost da je rana nastala na desnoj nego na lijevoj strani.
Dio skepticizma u prihvaćanju Ivanovog opisa proizišao je iz poteškoća objašnjavanja njegova, s medicinskog aspekta, bujice krvi i vode. Dio poteškoća oko objašnjavanja baziran je na pretpostavci da je krv potekla prva, a tek onda voda. No polazivši od tog da je evanđelje pisano starogrčkim jezikom, red riječi označava događaj probadanja boka, ali ne i logičnost detalja. Stoga je izgledno da je Ivan želio istaći upravo činjenicu probadanja i izlijevanja krvi, nego pojavu curenja vode.
Iz ovog slijedi da je voda vjerojatno predatavljala plućnu i srčanu tekućinu, i da je prethodila istjecanju krvi, te da je istjecanje vode bilo u manjem volumenu, nego istjecanje krvi. Vjerojatno u stanju hipovolemije i prestanka rada srca zbog prodornog probijanja, plućna i srčano izlijevanje mogućno se pojačalo i dovelo do većeg volumena izlijevanja vode. Krv, je u suprotnom potjecala iz desne arterije ili desne vene.
Isusova smrt, nakon samo 3 do 6 sati na križu iznenadila je čak i Poncija Pilata. Činjenica da je Isus zaplakao i zavapio glasno, a onda prignuo glavu i umro upućuje na mogućnost velike muke u tom trenutku. Jedno od mogućih objašnjenja je da je Isus umro od srčanog udara, nastalo zbog tormboze prouzrokovane mučenjem.
No drugo objašnjenje je mnogo vjerojatnije. Isusova smrt jednostavno je bila ubrzana njegovim stanjem iscrpljenosti i surovošću njegovih mučitelja, što je rezultiralo gubitkom velike količine krvi i stanjem šoka. Činjenica da nije bio u stanju nositi svoj patibulum govori u korist ovoj teoriji. Stvarni razlog Isusove smrti kao i kod drugih žrtvi razapinjanja, mogao je biti izazvan različitim činiteljima i povezan najvjerojatnije sa stanjem šoka zbog gubitka krvi, gušenjem zbog iscrpljenosti i probadanjem srca. Kobni srčani zastoj doveo je do jakog bola u posljednjem trenutku prije smrti.
Sve ovo ukazuje da je Isus umro zbog posljedica srčanog infarkta ili gušenja zbog kardiorespiratornih smetnji. No ono što je bitno i nije to kako je Isus umro, nego da li je Isus umro. Jasno je da je većina povjesnih i medicinskih dokaza na strani tog da je Isus umro prije nego mu je zadan udarac kopljem u bok, što je bilo podržano i tradicionalnim stajalištem da je koplje probolo Isusa ispod desnih rebara, probijajući desno plućno krilo, srčanu ovojnicu i srce i to je osiguralo njegovu smrt.No, obrazloženje zasnovano na pretpostavci da Isus nije umro na križu u suprotnosti su sa znanjem moderne medicine…