U subotnje jutro 17.11.2012. župljani Župe Marije Kraljice apostola, pod vodstvom P. Vinka Sudara, krenuli su na hodočašće u Banja Luku. Pun autobus hodočasnika započeo je putovanje u 6:30. Molitvom Časoslova, koje je predvodio P.Vinko Sudar, povezali smo se u zajednicu te posvetili svaki čas našeg zajedničkog dana. Uz ugodno ozračje i putovanje prvo smo posjetili Samostan trapista „Marija Zvijezda“ smješten na uzvisini kod Banja Luke.
Trapisti su kontemplativan red u Katoličkoj crkvi koji služi Bogu i braći ljudima šutnjom, molitvom i tjelesnim radom. Izolirani su od svijeta, puno mole, bave se manualnim radom, šute, skromno se hrane, ribu i meso nikad ne jedu. Opslužuju pravilo života svetog Benedikta, koje glasi: “Moli i radi” – “Ora et labora”. „Moli i radi“ njihov je moto. Mole sedam puta dnevno, a u međuvremenu uče i rade šest sati.
Ti tihi monasi cijeli svoj život posvećuju Bogu na životnom putu kojim upravlja križ. Uz kartuzijance, reformirani cisterciti (trapisti) spadaju u najstroži red u Katoličkoj crkvi.
Trapisti nikome nisu na teret jer se uzdržavaju vlastitim radom. Ne bave se politikom, jer su strogom šutnjom odijeljeni od svijeta. Svojim uzornim vođenjem gospodarstva mogu poučiti mnoge oko sebe.
Početkom 20 stoljeća Marija Zvijezda bio je najveći Trapistički samostan Europi i njegovo značenje za čitav banjalučki okrug bilo je od iznimne važnosti. Osnivač samostana, Franz Pfanner, zapisao je ovako: (…) Bosni, hoće se osobitih trapara, jer je Bosna osobita zemlja, ko što su Bošnjaci osobiti ljudi. Narod, krst i nekrst, odavna je potišten, zemlja odavna podivljačila. Ima tu dosta stoke, al nema ni masla ni mlijeka, ni sira da valja. Ima zemlje na sve strane, ali nema ni težačtva ni voćarstva, ni vinogradarstva. Pčela na oblake, a nigdje pčelara. Svi zanati su u zametku, ratila su Adamova. Kolarim, tesarim, kovačim, jedva da ima imena. Od lijepe svoje pšenice ne znadu kruha peći, od zlatorune vune ne znadu sebi haljina tkati. To je posao traparski, to sve trapar razumi. I to će on raditi i begu i raji, i kršćanu i moslimu. (…)”
Osnivali su tvornice, štampariju, pivovaru, suknaru, na Vrbasu izgradili most i hidroelektranu…..brinuli su o odgoju i obrazovanju siromašne i zapuštene djece. Samostan je iznimno dobro funkcionirao i bio predvodnik privrede i obrazovanja do kraja tzv. Narodnooslobodilačke borbe kad im je oduzeto 90% imovine i stečenih dobara.
Prema podacima od 31. prosinca 2005. župa Marija Zvijezda imala je ukupno 152 katoličke obitelji s 257 katolika.
Ovakvo stanje broja katolika u župi Marija Zvijezda posljedica je njihova nasilnog iseljavanja i protjerivanja koje je predvodila ekstremna srpska politika između 1991. i 1995. te nakon toga.
Danas ovdje djeluju 3 svećenika i žive od plaće jednog koji svakodnevno odlazi na rad u siranu koja proizvodi poznati sir Trapist i čija se tajna receptura čuva usmenim putem. Nigdje nije zapisana.
Prema planu hodočašća spustili smo se u Banja Luku gdje nas je dočekao biskup mons. Marko Semren, koji nas je u Katedrali sv. Bonaventure pozdravio i srdačnim govorom i upoznao sa stanjem crkve u banjolučkoj biskupiji.
Nakon svečane Mise na kojoj su sudjelovali i hodočasnici iz Tuzle priređen nam je ručak u dvorani ordinarijata, a nakon toga smo se prošetali do župne crkve Pohoda Blažene Djevice Marije gdje nas je srdačnim govorom pozdravio župnik Davor Klečina.
„Malo nas je ali NAS IMA“ sve nas je dirnuo svojim optimizmom, predanošću i entuzijazmom. Svojom vjerom i nadom unatoč problemima s kojima se svakodnevno susreću. Pozvao je i nas da svjedočimo i da svima kažemo kako ste ( i vi koji ovo čitate) uvijek dobrodošli ako i vas put nanese u ove krajeve. Bio je sretan što smo popunili crkvu koju naziva „Bijela golubica“ jer zaista blista nakon preuređenja. Po izlasku iz crkve slikali smo se pored skulpture bl. Ivana Merza koja ga prikazuje u molitvi pred Presvetim.
Prošetali smo gradom do starog kastela, ali prema planu puta nismo imali vremena za slobodno vrijeme. Bogu hvala, jer nije ni trerbalo. Ljepše nam je bilo svima zajedno.
U Presnačama smo posjetili novoizgrađenu crkvu sv. Male Terezije koja je ujedno i svetište Banjalučke biskupije. Imali smo priliku upoznati lik i djelo mučenika vlč. Filipa Lukende i časne sestre Cecilije Grgić koje su četnici mučili i zatim spalili u tadašnjoj župnoj crkvi. Svetište je sad obnovljeno u modernom stilu, podsjeća na golubicu, zvonik oponaša sklopljene ruke pri molitvi a s oltara na stiliziranom križu umjetnik jednostavnošću prikaza prikazuje učenike na putu za Emaus i lomljenje kruha za vrijeme njihove večere. Posjetili smo i sobu u kojoj su fra Filip i s. Cecilija 12. svibnja 1995. ubijeni i zapaljeni. Narod već sada ovu sobu časti kao sveto mjesto i rado dolazi ovamo (oni rijetki koji ovdje žive) .
“Još ćete vi ovdje doći i slaviti me kao mučenicu”, rekla je s. Cecilija u šali, dok je s djecom pjevala na imendanskom domjenku župnika, potvrđuje jedna njezina susestra. Dakako, nitko nije vjerovao u te njezine riječi, ali ubrzo nakon toga – ona je zaista iz smrti prešla u Život.
Posljednja postaja hodočasničkog programa bio je franjevački samostan Petrićevac, mjesto „najveće mise“ u BiH, kada je 22. lipnja 2003. god. papa Ivan Pavao II. proglasio Ivana Merza blaženim.
Fizički pomalo umorni, ali pod velikim dojmom vratili smo se u Zaprešić oko 22 sata.
Ako smijem zaključiti ovaj izvještaj svojim skromnim mišljenjem, rekla bih da smo mi sretni što živimo u Hrvatskoj i da smo previše razmaženi dobrima kojima smo okruženi, a da toga uopće nismo svjesni dok ne odemo u ovakav kraj. Dirnuta sam predanošću, snagom i upornošću svih svećenika koji se brinu o malobrojnim katolicima koji su još tamo ostali. Ne mogu ostati ravnodušna na rečenicu: “Malo nas je , al nas ima“. Što sve stoji iza te rečenice, to znaju samo oni koji žive s tim, tamo u banjalučkom kraju.
Slike
T.O.